Osnove našeg vjerovanja

Vjerujemo da je Sveto Pismo – Biblija (i Staroga i Novoga zavjeta) nadahnuta Riječ Božja. Biblija nije kao i svaka druga knjiga – jedino je Ona: nadahnuta, nepogrešiva, vjerodostojna, mjerodavna, vječna, dostatna i autoritativna Božja objava samoga sebe palom čovjeku.

Sama Biblija tvrdi da je ona Riječ Božja. Njen autor je Bog, a ne čovjek. Ona je Knjiga nad knjigama, koja bolje stoji nego nebo i zemlja.

Centralna jezgra Svetoga Pisma je Isus Krist – Mesija – Spasitelj svijeta (2.Timoteju 3:16-17; 1.Petrova 1:10-12; 2.Petrova 1:20-21; Hebrejima 4:12; Psalam 119:11:89; Matej 5:18; Luka 4:4; Luka 16:17; Ivan 17:17; Izreke 30:5).

Jedino nam Biblija predstavlja potpuno otkrivenje Božje volje za spasenje palog čovječanstva.

Jedino nam Ona daje odgovore na najvažnija čovjekova životna pitanja i jedino nam Ona otkriva Tko je Bog i kakav je Bog? Što Bog traži od čovjeka? Što je grijeh? Koje su posljedice grijeha? Kako se osloboditi grijeha i na koji se način čovjek može spasiti? Kako živjeti za Boga? Gdje će čovjek dospjeti nakon smrti?
I na sva ostala čovjekova najvažnija životna pitanja jedino Ona – Biblija –  ima potpune odgovore.

Do ispravnog shvaćanja i razumijevanja Boga može se doći isključivo na temelju Biblije.

Vjerujemo da postoji samo Jedan pravi i živi Bog, koji je vječan, beskonačan u moći, mudrosti i dobroti; On je Stvoritelj svega, vidljivog i nevidljivog i održavatelj je svega (Rimljnima 1:20; Kološanima 1:16).

Kad kažemo da je Bog jedan, mislimo na tri stvari: da je On jedan jedini, jedinstven i nedjeljiv. Znači, po broju je samo jedan Bog, tj. jedno biće, a sva druga bića postoje u Njemu, po Njemu i za Njega.

Bog nam se objavljuje u tri osobe Trojstva: Boga Oca, Boga Sina Isusa Krista i Boga Duha Svetoga. Otac je Bog, Sin je Bog, Duh Sveti je Bog. Ipak, to nisu tri Boga, nego je jedan Bog – jedno Božanstvo. Do tog zaključka dolazimo samo na temelju pisane Riječi Božje, Biblije (Matej 3:16-17, 28:18-19; 2.Korinćanima 13:13; Ivan 1:1-5, 18, 14:26, 15:26, 17:11:21; Filipljanima 2:6-11; Hebrejima 9:14; Zaharija 14:9).

Sin je vječan Bog i rođen od Oca. On je istovremeno i čovjek i Bog.

• kao čovjek: “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio” (Hebrejima 4:15, 2:18).
• kao Bog: bezgrešno je začet Duhom Svetim i rođen po blaženoj djevici Mariji. Život mu je bio besprijekoran i bezgrešan.

Također, Njegov cjelokupan život i djela dokaz su toga.  On je umro na križu pravedan za nepravedne kao zastupnička žrtva, svi koji vjeruju u Njega su opravdani na temelju njegove prolivene krvi. On je slavno uskrsnuo u skladu sa Svetim Pismom. On je sada s desne strane veličanstva na nebu kao naš veliki svećenik. On će se ponovo vratiti da uspostavi svoje kraljevstvo pravednosti.

Također i Duh Sveti ima Božanske atribute. On je Božanska Osoba koja prebiva i živi u srcima vjerujućih, obraćenih i nanovo rođene djece Božje.
Gospodin Isus krist je poslao Branitelja da živi, vodi, poučava vjernike i dokazuje “svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud” (Ivan 14:16-17, 16:8).

Sve osobe Trojstva iako se razlikuju, ipak one se uzajamno poštuju i savršeno zajedno surađuju na djelu otkupljenja (Ivan 14:26, 16:7, 17:5-10), to je troje Jedan te isti Bog, iste biti, jednake moći i slave.

Čovjek je stvoreno biće, stvoreno na Božju sliku (Postanak 1:26-31) da bude dobar i pravedan, daleko iznad svih životinjskih stvorenja potpuno odgovornim za svako svoje i najmanje djelo; plaća za čovjekov grijeh je smrt (Rimljnima 6:23).

Čovjek je, međutim, svojevoljnim kršenjem Božje zapovijedi pao u grijeh (Postanak 3:1-10; Rimljanima 5:12). Kao što stoji pisano: “Jer su svi sagriješili i lišeni su slave Božje“ (Rimljanima 3:23) i “Nema pravedna ni samo jednoga… svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro” (Rimljnima 3:10-12).

Grijeh je čovjeka iskvario i izopačio na svim područjima njegova života: duševno, duhovno, moralno i tjelesno.

Jedina nada za izbavljenje i otkupljenje čovjeka je u i po Isusu Kristu (Djela 4:12; 1.Timoteju 2:5-6). Stoga je Bog poslao svoga Sina Isusa Krista “da uništi đavolska djela” (1.Ivanova 3:8). On je dao svoj život i prolio svoju svetu krv radi palog čovjeka kako bi omogućio i obnovio čovjekovo zajedništvo sa svetim Bogom.

Spasenje je moguće samo kroz milost i Kristovo djelo na križu, te živu vjeru u Gospoda Isusa Krista i istinsko pokajanje i obraćenje (Titu 2:11; Rimljnima 10:13-15; Rimljnima 5:1; Matej 20:28; Luka 19:10; Luka 24:47; 1.Ivanova 2:2; Efežanima 1:7; Hebrejima 9:22).

Spasenje je Božji dar čovjeku; ono je odvojeno od zasluga i dijela, ono se postiže po milosti kroz vjeru u Isusa Krista (Efežanima 2:1-8).

Čovjek uvijek ima slobodu izbora; čak i nakon obraćenja i novog rođenja i iskustva spasenja, on se svejedno može odvratiti od Boga te umrijeti u stanju grijeha.

Po svom izboru on će biti ili u vječnosti s Bogom ili daleko od lica Gospodnjeg.  Svaki čovjek u svojim rukama ima život i smrt, dakle, sam treba izabrati kome će služiti i kome će vjerovati.

Bog je namijenio spasenje čovjeku ne samo za vječnost (da ga izmiri i pripremi za susret sa Sobom), već i za sadašnjost da ga oslobodi od navike i ropstva grijeha, posljedice grijeha i pakla (Rimljanima 6:10-14; Efežanima 1:7-10).

Cilj čovjekovog spasenja u sadašnjosti je da ga oslobodi od vlasti grijeha, tj. da ne mora više griješiti (Rimlljanima 8:2; Rimljanima 6:18-22; Kološanima 1:13), te da živi i ostane u toj slobodi (Galaćanima 5:1).

Oni koji još nisu oslobođeni u ropstvu su grijeha (Ivan 8:34:36; Rimljnima 6:16; Efežanima 2:1-2), stoga ih Krist zove “da se otrijezne i umaknu iz mreže đavla koji ih žive drži u ropstvu da vrše njegovu volju” (2.Timoteju 2:26).

Vodeno krštenje je izravna zapovijed našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista (Matej 28:19); ono je namijenjeno za vjernike, tj. za one koji su se pokajali i obratili, a ne za nevjernike, tj. za one koji i dalje ostaju živjeti u svojim grijesima.

Vodeno krštenje označava pokop starog čovjeka, poistovjećivanje s Kristovom smrću, ukopom i uskrsnućem (Rimljnima 6:3-4; Galaćanima 3:27; Kološanima 2:12; Filipljanima 3:10-11; Djela 8:36-39). Time oni očituju svijetu da su umrli s Kristom, a također i da su s Njime i uskrsnuli, te da žive i hode u novom životu (Hebrejima 10:22).

Da bi se pristupilo Biblijskom krštenju, sama Riječ Božja nas uči da krštenik mora biti poučen o putu spasenja (Matej 28:19), također mora vjerovati (Hebrejima 11:6; Djela 4:12, 8:37; 1.Timoteju 2:5), mora se pokajati zbog svojih grijeha i obratiti se Bogu (Matej 3:2; Djela 2:37-38) – ovo svakako isključuje krštenje male djece, jer ona ne mogu vjerovati.

Jedina zapreka za biblijsko krštenje je nevjera: “A Filip mu reče: Ako vjeruješ od svega srca svog, možeš…” (Djela 8:37). Također opravdana zapreka je i nepromijenjen život, jer piše da “rodite plodom koji odgovara obraćenju” (Matej 2:8).

Vjernika se krsti na temelju njegove osobne vjere.
Biblijsko krštenje treba biti obavljeno s puno vode – potpunim podronjenjem (Djela 8:36-38; Ivan 3:23;  Rimljnima 6:4; Kološanima 2:12), a ne poškropljenjem s malo vode, jer ono nije biblijsko.

Biblijska formula za krštenje je “u ime Oca, Sina i Duha Svetoga” (Matej 28:19).  “Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.” (Marko 16:16).

Gospodnju večeru je ustanovio sam Gospod Isus Krist, i to one večeri prije nego što je bio izdan (Luka 22:19; 1.Korinćanima 11:23-34).
Oovaj spomen (obred) nam pokazuje unatrag na Njegovu smrt na križu i pokazuje unaprijed na Njegov ponovni dolazak u oblacima i slavi.

Gospodnja večera je zapovijed našega Spasitelja i spomen na Njegovu smrt i uskrsnuće, te je strogo ograničena samo za vjernike (1.Korinćanima 11:27).
Novorođeni vjernik pristupa večeri Gospodnjoj nakon preispitivanja samoga sebe i svog života (1.Korinćanima 11:28-29). Kršćanin je upozoren da tko nedostojno jede i pije, “osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijela” (1.Korinćanima 11:29-32).

Vjernik blaguje elemente (isključivo beskvasni kruh i vino) koje je On izabrao da simboliziraju Njegovo slomljeno tijelo i prolivenu krv; kao što piše: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe” (1.Korinćanima 11:26).

Večera Gospodnja na taj način označava Kristov ulazak u nas, što u nama prouzrokuje posvećenje, ustrajnost, snagu i obnovljenje (usporedi s Ivan 6:53-58; 1.Korinćanima 11:23-32).

Krštenje Svetim Duhom i ognjem (Matej 3:11) je dar od Boga, kao što je obećao Gospodin Isus Krist, ono je za sve vjernike jedno čudesno iskustvo koje je drugačije i slijedi nakon iskustva novog rođenja (Ivan 14:15-17, 26, 16:8, 13-14; Djela 1:8, 2:4, 33, 38-39, 10:44-48, 19:6).

Gospod je dolazak Duha svetoga smatrao veoma važnim jer je rekao “…vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama” (Ivan 17:7).

Duh sveti je prijeko potreban u kršćanskom životu, jer bez pomoći Duha Svetoga kršćanin ne može živjeti kršćanskim pobjedonosnim životom, niti činiti ono što treba.

Mnogi vjernici imaju divno pomazanje Svetim Duhom, ali nisu primili puninu krštenja Svetim Duhom.  Kada Sveti Duh dolazi u svoj punini, On dolazi da ostane s vjernikom (Ivan 14:16-17), On zaposjeda duh, dušu i tijelo koji su tada potpuno podređeni Njegovoj volji i sili i On upotrebljava njihov jezik na nadnaravan način.

Svi koji vjeruju imaju pravo na Očevo obećanje – krštenje u Svetom Duhu i ognju.  Svaki istinski vjernik, kršćanin, za tim treba vruče čeznuti, željeti i ozbiljno tražiti.

Krštenje u Svetom Duhu je bilo uobičajeno iskustvo svih vjernika u prvoj kršćanskoj crkvi, a i divno je iskustvo i u današnjoj crkvi.

Na žalost, mnogi kršćani ne razumiju u potpunosti što je to krštenje Svetim Duhom.  Jedino iz Riječi Božje, iz Biblije, možemo saznati što znači krštenje Svetim Duhom i što ono označava.

Mnogi kršćani tvrde da su kršteni Svetim Duhom i da govore u drugim jezicima, ali na žalost u njima nije došlo do promijene njihove naravi, njihova karaktera i novog života, što je u suprotnosti s cjelokupnom istinom Svetog Pisma.
Kada se čovjek obrati, preda svoj život Bogu, uzvjeruje, prizna Bogu svoj grijeh, pokaje se i ostavi ga, doživi oproštenje grijeha i oslobođenje od grijeha.  Tada treba vruče čeznuti i tražiti da ga Bog ispuni Duhom Svetim i ognjem, te da ima svjedočanstvo, dokaz, krštenja Svetim Duhom, kao početni znak govorenja u drugim jezicima.

Mnogi su u dilemi i nejasna im je Biblijska istina, te se pitaju “Da li se krštenje Svetim Duhom i ognjem treba dogoditi prije ili poslije vodenog krštenja?” Ili, “Da li je krštenje Svetim Duhom i ognjem nešto što se događa jednom ili je to konstantno iskustvo tijekom kršćanskog života?”
Riječ Božja nas jasno uči i otkriva da je moguće biti kršten (ispunjen) Svetim Duhom prije i/ili poslije vodenog krštenja – sve ovisi o novo obraćeniku, da li je svoj život u potpunosti predao Bogu ili ne, te da li je poučen u Biblijsku istinu o krštenju Svetim Duhom.

Krštenje Svetim Duhom se događa jednom, u većini slučajeva na početku kršćanskog života, ali ono ostaje trajno iskustvo.  Krštenje vjerujućih u Svetom Duhu je popraćeno govorom u drugim jezicima “…govorit će novim jezicima…” (Marko 16:17), “kako ih je već Duh nadahnjivao da govore” (usporedi s Djela 2:4), kao početni znak i fizički dokaz prisutnosti Duha Svetoga u srcu i životu vjernika.

Govor u jezicima istovjetan je daru jezika (1.Korinćanima 12:4-10, 28), no različit u namjeri i upotrebi.

Kroz cjelokupni kršćanski život, kršćaninu je zapovjeđeno da se mora  ispunjavati Svetim Duhom (Efežanima 5:18), te da teži za darovima Svetoga Duha (1.Korinćanima 12:1-28, 14:1-33), da živi u ljubavi (1.Korinćanima 12:31, 13:13) i po Duhu (Galaćanima 5:16-17).

Krštenjem Svetim Duhom prirodno i neminovno je popraćeno plodom Svetog Duha: “Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost” (Galaćanima 5:22).

Gdje nema ploda Duha Svetoga (Galaćanima 5:22-24), nove naravi i novog karaktera, te Božje ljubavi prema prijateljima i neprijateljima, ne vjerujemo da je osoba krštena i ispunjena Svetim Duhom.

Riječ Božja nas jasno uči da bez svetosti, tj. posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Hebrejima 12:14). Vjerujemo u nauk posvećenja kao definitivan, ali progresivno, djelo milosti s početkom obraćenja (nanovog rođenja) i sve do konačnog spasenja (Ivan 17:17; 1.Korinćanima 6:11; 1.Solunjanima 5:23; 2.Solunjanima 2:13; Hebrejima 14:12; 1.Petrova 1:2).

Posvećenje ima dvojako značenje; kao prvo odvojenje od zla (1.Solunjanima 4:3), a kao drugo, odanost Bogu (2.Korinćanima 7:1) i “posuda prikladna za plemenitu upotrebu, posvećena, korisna domaćinu i prikladna za svako dobro djelo“ (2.Timoteju 2:21).

Gledajući s jedne strane ono je trenutačno djelo (1.Korinćanima 6:11; Hebrejima 10:10-14), a s druge strane posvećenje je postepeno, tj. svakodnevno (Hebrejima 14:12).

Apostol Pavao moli za Solunske kršćane da “…sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista! Vjeran je onaj koji vas je pozvao: on će to i učiniti.” (1.Solunjanima 5:23-24).

Sam Bog nam je pripravio sredstva kojima možemo postići potpuno posvećenje, kao što piše: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.“ (Ivan 17:17). Također, zapovjeđeno nam je da se čistimo “od svake tjelesne i duševne ljage i privesti k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu!” (2.Korinćanima 7:1)

Znajući cjelokupnu istinu Svetoga Pisma, dolazimo do jasnog zaključka da bez posvećenja, tj. svetog života nitko neće vidjeti Gospodina.

Istinska Crkva je sagrađena na temelju Isusa Krista (1.Korinćanima 3:11; Efežanima 2:20) i ona je Tijelo Kristovo. Isus Krist je njen Poglavar i Glava Crkve (Efežanima 1:22-23; Kološanima 1:18).

Svaki vjernik rođen vodom i Duhom Svetim (Ivan 3:4-6) i riječju Božjom (1.Petrova 1:23) je sastavni dio Crkve – nanovo rođene djece Božje.

Svaki vjernik, tj. svaki član Crkve treba živjeti i odražavati svakodnevni istinski kršćanski život (Efežanima 5:27; Kološanima 1:22; Otkrivenje 21:27) i biti uključen u evangelizaciju i usavršavanje Tijela Kristova (Efežanima 4:11-13).

Ova univerzalna posvećena crkva je čista djevica i Zaručnica Kristova (2.Korinćanima 1:1-2; Efežanima 5:26-27; Otkrivenje 21:9-27). Ona je nevjesta Kristova (2.Korinćanima 11:2; Otkrivenje 19:7, 22:17).  Sam Isus je njen zaručnik (Ivan 3:29, Matej 25:6).

Zaručnica – Crkva Kristova se sada priprema postati ženom Janjetovom (Otkrivenje 21:2); uskoro će se Krist ponovo vratiti i odvesti je na nebo i više nikada neće biti odvojena od svoga Gospoda (1.Solunjanima 4:13-18).

Istinska Crkva najveću radost na zemlji pronalazi u poznavanju, ispunjavanju i izvršavanju Njegove volje i, na posljetku, njena je najveća slava da On bude njezin Gospod (1.Ivanova 3:1-3).

Istinska Crkva je odvojena za Njegovu pravdu, ispunjena Njegovom ljubavlju i Njegovim Duhom, posjeduje Njegov um, uvijek je zauzeta Njegovom službom, stalno gleda gore i čeka povratak onoga kojeg ljubi njena duša.

To je Crkva – zajednica – za koju je Gospod rekao “…sagradit ću Crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati.” (Matej 16:18).

Krist kao glava Crkve (Efežanima 1:22-23) On potiče svoje tijelo, Crkvu, odnosno, one koji su iskusili oslobođenje od grijeha, novo rođenje i svakodnevni kršćanski život da evangelizira nespašeni svijet, te da izgrađuje Crkvu – tijelo Kristovo (Efežanima 4:11-13).

Dužnost je ne samo pastora/svećenika i starješine da evangelizira nespašene, već svakog istinskog vjernika da bude uključen u evangelizaciju svijeta, te da bude svjedočanstvo neobraćenima, kako riječima, tako još više svojim kršćanskim životom.

Svaki vjernik treba biti svjestan da je njegov život najveće svjedočanstvo nespašenomu svijetu.  Njegov život treba biti živa poslanica (2.Korinćanima 3:2), prizor svijetu, anđelima i ljudima (1.Korinćanima 4:9), Kristov miomiris (2.Korinćanima 2:16-16), sol (Matej 5:13), svjetlo (Matej 5:14-15) i putokaz koji vodi u život.

Velik je poziv za evangelizaciju, a još veća odgovornost svakog nanovo rođenog vjernika. Stoga nastojimo da naš svakodnevni život bude svjedočanstvo i uzor, a “… kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac –slavu” (1.Petrova 5:1-4).

Vjerujemo da Bog i danas iscjeljuje, čak i neizlječive bolesti, tj. one bolesti za koje liječnici još nemaju lijeka, jer Bogu ništa nije nemoguće.

Pravo na iscjeljenje imaju svi koji vjeruju, jer je Krist ispaštao na Golgoti i za naše bolesti (1.Petrova 2:24; Matej 8:16-17; Izaija 53:4).

Apostol Jakov nas upućuje kako liječiti u današnje vrijeme: “Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići i ako je učinio grijehe, dobit će oproštenje. Prema tome… molite jedan za drugoga da ozdravite! Mnogo može molitva pravednika ako je žarka.“  (Jakovljeva 5:14-16; Marko 6:13).

Kroz sva stoljeća, sve do apostolskih vremena, bilo je pojedinaca koji su imali vjere u Boga za iscjeljenje njihovih tijela i gdje god se pojavila Novozavjetna vjera, živa vjera, pojavila su se i Novozavjetna čudesa u imenu Isusa Krista.

Bog može, ali i ne mora iscijeliti bolesnika. Može mu pomoći i olakšati bol (da je može lakše podnositi) i/ili iscijeliti ga u potpunosti, ali sve što čini, čini po svojoj svetoj milosti i ništa što se čovjeku dešava nije bez Njegovog znanja i van Njegove kontrole.

Vjerujemo u potpuno iscjeljenje. Bog je taj koji iscjeljuje i oslobađa, ako je  iscjeljenje Božja volja i za bolesnika najbolje On će to sigurno učiniti, a ako to i ne učini, mi se nećemo razočarati – On i dalje ostaje naš spasitelj (2.Samuelova 22:2-3; Psalam 68:20; Izaija 12:2; 1.Timoteju 4:10).

Uskrsnuće samo Biblija obećava. Uskrsnuće onih koji su usnuli u Kristu i Njihovo preobraženje, zajedno s onima koji su živi i ostanu do dolaska Gospodnjeg, je bliska i blagoslovljena nada Crkve (Rimljanima 8:24-25; Titu 2:13; 1.Korinćanima 15:51-52).

Kristov dolazak po svoju zaručnicu je naša blažena nada. Kada Krist dođe po svoju zaručnicu “…najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.“ (1.Solunjanima 4:16-17).

Nakon nevolje, On će se vratiti na zemlju kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, zajedno sa svojim svetima koji će “…biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina.” (Otkrivenje 20:6).

Za tu nadu treba se pripremiti, spremiti, očistiti i biti gotov, pripravan, jer On nas je upozorio i rekao: “Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu!” (Otkrivenje 22:12).

U tom trenutku spremnima i pripravnima će se oduševiti srca kada čuju Gospodnje riječi “uđi u radost gospodara svojega.” Haleluja!

Riječ Božja predstavlja skori Kristov osobni dolazak prije tisućugodišnjeg kraljevstva.  Stoga, Kristova Crkva se priprema i pazi sama na sebe, bdije i moli svaki čas, da bi mogla “…umaći svemu onome što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim” (Luka 21:25-36), te kako bi bila među onima koji će biti “pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” (Otkrivenje 19:9).

Ovo biblijsko stajalište nas opominje i potiče na svet život, te pruža maksimalan poticaj i molitvu za hitnost i revnost u evangelizaciji nespašenih.

To je razdoblje od posljednjih tisuću godina na ovoj zemlji. Tekst za ovu temu je Otkrivenje 20:1-10.  U prvih se sedam stihova ovog poglavlja razdoblje od tisuću godina spominje se čak šest puta.

Na početku milenija sotona će biti svezan i bačen u tamnicu na tisuću godina (Otkrivenje 20:1-10).
Prije milenija uskrsnut će svi umrli u Kristu u “uskrsnuće na život” (Ivan 5:29; Otkrivenje 20:6), a živi će vjernici biti preobraženi i uzeti na oblacima u susret Gospodinu (1.Solunjanima 4:13-17), kako bi zajedno bili na Janjetovoj svadbenoj gozbi (Otkrivenje 19:7-9), te kako bi vladali s Kristom na zemlji tisuću godina.

Na kraju milenija će ostali biti uskrsnuti u “uskrsnuće na propast” (Ivan 5:29), na sud i bit će bačeni u ognjeno jezero – drugu smrt (Otkrivenje 20:11-15, 21:8). Smrt i pakao bit će bačeni u isto ognjeno jezero (Otkrivenje 20:14). Sve je to u skladu s Pavlovim riječima “Neprijatelj koji će posljednji biti uništen je smrt…” (1.Korinćanima 15:26).

Postavljanje i predviđanje točnog datuma Kristova povratka je ludost, jer taj dan nitko ne zna (Matej 24:36; Marko 13:32; Luka 10:22). Piše da će doći “iznenada”.

Znajući sve to, najpametnije je (na temelju Riječi Božje) naučiti prepoznavati vrijeme u kojem živimo, te bdjeti i biti spreman za susret s Kristom o Njegovu osobnom slavnom dolasku (Marko 13:28-37).

Čovjek koji fizički umre u svojim grijesima bez Krista je bezuvjetno i vječno izgubljen i bit će predan u ognjeno jezero, stoga više nema daljnjih mogućnosti za slušanje evanđelja, pokajanje i obraćenje (Hebrejima 9:27).

Izrazi ‘vječni’ ili ‘vječno’ koriste se za opisivanje trajne kazne (u ognjenom jezeru) ili nagrade (Matej 25:31-46), oni nose smisao postojanja beskrajne, vječne kazne nespašenih ili nagrade spašenih svetih u Božjoj prisutnosti.

Ognjeno jezero je namijenjeno za đavla i njegove anđele, zvijer i lažnog proroka i svakog tko se ne nađe upisan u knjizi života – oni će biti predani vječnoj kazni u ognjenom jezeru, koje gori ognjem i sumporom, a koje je druga smrt (Otkrivenje 19:20, 20:10-15).

Konačno odvojenje zlih i nevjernih opisano je na takav strašni način da svaku dušu obuzima jeza. Neopisiva i strašna sudbina očekuje grešnika koji umre bez nade u Krista, o čemu Pismo jasno uči, a naš ljubljeni Spasitelj je sam najslikovitije opisao ‘vječno’ trpljenje ili ispaštanje izgubljenih.

Bog je od početka otkrio svoju volju i plan s čovjekom. On je potpuno pravedan i krajnje milostiv i sažaljiv, od čovjeka nije sakrio istinu, već je upozorio čovjeka na strašnu sudbinu ne pokajanih i izgubljenih.

Ljudi neće ići u pakao, ognjeno jezero (vječno odvojenje od Krista) zato što su grešni, već zato što nisu vjerovali i odbili su ponuđenu im priliku za spasenje.

Ivan 3:36 kaže da “tko vjeruje u sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života već gnjev Božji ostaje na njemu.”

Prožeti, dakle, strahom Gospodnjim nastojimo uvjeravati sve ljude i sve nacije (2.Korinćanima 5:11) i  u ime Krista (ih) moliti da se pomire s Bogom (2.Korinćanima 5:20).

Vjerujemo u Božje obećanje na temelju Biblije, kao što piše: “…mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost” (2.Petrova 3:13).

Isus je rekao: “…nebo i zemlja proći će…” (Marko 13:3), a Petar kaže da će se sve u ognju rastopiti (2.Petrova 3:10). To ne znači uništenje već obnovljenje tvari svemira, kako bi je Bog očistio od svake mrlje grijeha i podčinio je novim uvjetima. Kao što je rekao Prorok Izaija: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju…” (Izaija 65:17). Ova će nova zemlja svojom ljepotom i sjajem nadmašiti staru.

Konačno će sve biti u savršenom redu i stalno dobro. Ljudski jezik je suviše slab da bi mogao opisati konačno stanje vjerujućih. Niti jedno opisivanje nebeskoga grada ne može biti ljepše i plemenitije no što je dano u dvadesetom i dvadeset prvom poglavlju knjige Otkrivenja.

Čak i Abraham je “…očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac…” (Hebrejima 11:8-16). Ovo je grad “..Boga živoga, nebeski Jeruzalem… kraljevstvo koje se ne može uzdrmati…” (Hebrejima 12:22-28).

“Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1.Korinćanima 2:9). “…Evo sve činim novo…” (Otkrivenje 21:3-7).

Stoga, budimo svjesni da će samo novi čovjek imati udio u preobraženju i/ili prvom uskrsnuću, također, samo novi čovjek, čovjek nove naravi – Kristove naravi – će biti na Janjetovoj svadbenoj gozbi. Također, samo nanovo rođeni kršćanin imati će udio u Kristovom tisućugodišnjem kraljevstvu na zemlji i samo novi čovjek će ući u novo nebo i novu zemlju.

Svaki čovjek ima tu priliku, stoga potrudimo se kako slučajno ne bismo promašili taj cilj (Hebrejima 2:1).