Članci

Duhovne obveze koje su uključene u svakodnevni kršćanski život su: osobna pobožnost – svakodnevno proučavanje i čitanje Božje riječi, molitva, osobno i javno štovanje/zahvaljivanje, post, život u posvećenju i svakodnevna evangelizacija ne spašenih ljudi.

Da bi kršćanin živio i bio u zajedništvu s Bogom, on mora svakodnevno proučavati Božju Riječ i znati: što ona uči i što je volja Božja za naš svakodnevni život.  Najgore što se kršćanima može desiti je da prestanu čitati Bibliju, pa da kažu mi to sve znamo, a u biti ne znaju što Ona uči.  Isus je rekao: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Matej 4:4).

Ako nas hrani svaka riječ koja izlazi iz usta Božjih, onda nam je dužnost i proučavati svaku riječ.  To nedostaje današnjima kršćanima.

Također je velika zamka ne imati kontinuirano zajedništvo s Gospodinom u molitvi. Molitva je vjerojatno najteža duhovna vježba. Ona je naporan posao, prije svega zato što traži nesebičnost. Nije lako moliti u Božje ime, po volji Njegovoj i za Njegov narod. Puno je lakše moliti se za svoje osobne potrebe, ili kad nas zadesi neki problem; kad se razbolimo, kad je kriza na poslu ili u braku, kad izgubimo voljenu osobu, ili očajavamo zbog djetetova napuštanja Gospodina.

S druge strane vrlo nam je lako moliti za svoje osobne potrebe. Kršćanin koji moli samo za svoje osobne potrebe ima slab i zakržljao molitveni život. Samo onaj koji se može odreći sebe u neprekidnoj molitvi za boljitak Božjeg vječnog kraljevstva i potrebe njegova otkupljenog naroda, donosi slavu Bogu.

Pavao je rekao “Bez prestanka molite!” (1.Solunjnima 5:17).  Trebamo biti posvećeni molitvi i prikazati cijeli svoj život kao molitvu Bogu; biti svjesni Njegove nazočnosti kad god mislimo, djelujemo, molimo ili govorimo. Samo kršćani molitve, slave Njegovo ime, vide slavu Božju i kako On djeluje. Moliti znači neprestano biti svjestan Božje prisutnosti.

Mi kroz molitvu, svojim riječima i na svoj način, izražavamo naše povjerenje u Gospoda, koji je darivatelj i na taj način pokazujemo i priznajemo našu glad i ovisnost o Njemu za naše potrebe i potrebe drugih (Matej 6:5-15; Luka 11:1-13; Jakovljeva 5:13-18).

Kroz osobno i javno obožavanje mi blagoslivljamo Gospoda i imamo zajedništvo s Njim. Na taj način nam se pruža svakodnevno obogaćivanje i rast u milosti. U Ivanu 4:23 piše da su istinski obožavatelji/štovatelji oni koji se “klanjaju Ocu u Duhu i istini”.

Pozvani smo prinijeti svoja tijela kao žrtvu “živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje” (Rimljanima 12:1).

Apostol Petar je rekao da smo mi “sveto svećenstvo, koje prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu” (1.Petrova 2:5). Najbolje Boga obožavamo i štujemo kad smo mu poslušni.

Poslušnost je temelj štovanja/zahvaljivanja i obožavanja. Poput poslušnosti, štovanje/zahvaljivanje treba postati i biti naš svakodnevni način života, a ne samo kad se nalazimo npr. na nedjeljnoj službi.

Kroz razdoblje posta se približujemo k Bogu, razmišljamo o Kristovim mukama i prepuštamo se vodstvu Duha Svetoga u svim područjima našeg svakodnevnog kršćanskog života (Matej 6:16-18; 9:14-17; Djela 14:23).

Kroz priznanje naših grijeha Bogu, mi smo sigurni u Božansko oproštenje, oslobođenje i očišćenje (1.Ivanova 1:8-9; 2:1-2).
Priznajemo i tražimo oprost onih, protiv kojih i kojima smo nešto skrivili, povrijedili ih i sagriješili. Priznajemo svoje grijehe vjernima koje smatramo za duhovno jake koji će biti kadri ponijeti teret i breme jedni drugih (Galaćanima 6:2; Jakovljeva 5:15-16; Judina 1:23).

Božja Riječ nas uči da bez svetosti, tj. života u posvećenju nitko neće vidjeti Gospodina (Hebrejima 12:14). Vjerujemo u nauk posvećenja kao definitivno, ali progresivno, djelo milosti s početkom obraćenja – novog rođenja i sve do konačnog spasenja (Ivan 17:17; 1.Korinćanima 6:11; 1.Solunjnima 5:23; 2.Solunjnima 2:13; Hebrejima 14:12; 1.Petrova 1:2).

Posvećenje ima dvojako značenje, kao prvo, odvojenje od zla (1.Solunjnima 4:3) i kao drugo, odanost Bogu (2.Korinćanima 7:1). Bog od nas traži da budemo posuda prikladna za “plemenitu upotrebu, posvećena, korisna domaćinu i prikladna za svako dobro djelo” (2.Timoteju 2:21).

Gledajući s jedne strane posvećenje je trenutačno djelo (1.Korinćanima 6:11; Hebrejima 10:10-14), a s druge strane posvećenje je postepeno – svakodnevno (Hebrejima 14:12).

Apostol Pavao moli za Solunske kršćane da “…sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti!  I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!  Vjeran je onaj koji vas je pozvao: on će to i učiniti.” (1.Solunjnima 5:23-24).

Sam Bog nam je pripravio sredstva kojima možemo postići potpuno posvećenje, kao što piše: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina”. (Ivan 17:17). Također, zapovjeđeno nam je da se čistimo od svake tjelesne i duševne ljage i privedemo k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu (2.Korinćanima 7:1) znajući da bez posvećenja, to jest svetog života nitko neće vidjeti Gospodina.

Kršćanska obveza je svakodnevno evangelizirati svijet – nespašene ljude, te izgrađivati crkvu – tijelo Kristovo (Efežanima 4:11-13). Dužnost je ne samo pastora/svećenika i starješine da evangelizira nespašene, već svakog istinskog vjernika da bude uključen u evangelizaciju svijeta, te da bude svjedočanstvo neobraćenima kako riječima, tako još više svojim kršćanskim životom.

Ne možemo imati i živjeti kršćanski život s polovičnom predanošću i očekivati kako će Božji posao biti dovršen, dužni smo živjeti istinski kršćanski život i uključiti se u to djelo.

Svaki vjernik treba biti svjestan da je njegov život najveće svjedočanstvo ne spašenomu svijetu. Njegov život treba biti: živa poslanica (2.Korinćanima 3:2), primjer svijetu, anđelima i ljudima (1.Korinćanima 4:9), Kristov miomiris (2.Korinćanima 2:16-16), sol (Matej 5:13), svjetlo (Matej 5:14-15) i putokaz koji vodi u život.

Velik je poziv za evangelizaciju, a još veća odgovornost svakog nanovo rođenog vjernika. Stoga nastojimo da naš svakodnevni život bude svjedočanstvo i uzor, a “… kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac –slavu” (1.Petrova 5:1-4).

Kroz osobnu pobožnost, molitvu, proučavanje i čitanje riječi, unapređujemo naš vlastiti duhovni rast i pripremamo se kako bi sami mogli provoditi istinski kršćanski život i poučiti druge biblijskim istinama, te kršćanskom životu (Jošua 1:8; Psalam 1:2-3; 2.Timoteju 2:15-16, 23-26; Titu 3:9; Galaćanima 6:1).

Život kršćanskog učeništva poziva nas na ispunjenje naših obaveza prema Kristovom tijelu. Trudimo se da imamo redovito zajedništvo sa svim članovima crkve u svrhu hvaljenja Boga, zajedničkog slušanja i uživanja u Njegovoj Riječi, iznošenja svjedočanstava, duhovnog ohrabrenja i izgradnje tijela Kristovog (Matej 18:20; Ivan 4:23; Djela 2:42, 46-47; 6:7; 12:24; Izaija 55:11; Hebrejima 10:25).

U našoj državi nedjelja je neradni dan, što nam omogućava da se tog dana kao kršćani sastajemo i zajedno slavimo Gospodina.
To je dan koji obilježava Kristovo uskrsnuće od mrtvih (Matej 28:1; Luka 24:1; Ivan 20:1). Taj dan posvećujemo Gospodinu, Njega smo odabrali za bogoslužje, zajedništvo, evangelizaciju i naviještanje Radosne vijesti (Djela 20:7; Rimljanima 14:5-6; 1.Korinćanima 16:2; Kološanima 2:16-17). Kroz naše zajedničko štovanje Gospodina, u crkvi se hrabrimo, tješimo, svjedočimo Božju ljubav i sl.

Vjernici osiguravaju financijske potrebe crkve davanjem desetine (Malahija 3:10; Matej 23:23) i dobrovoljnim prilozima (1.Korinćanima 16:2; 2.Korinćanima 8:1-24; 9:1-15). Taj doprinos crkva koristi za podmirivanje tekućih potreba crkve i evangelizaciju – širenje Radosne vijesti ne spašenomu svijetu.

Naša poslušnost starješinama crkve treba biti istinska i iskrena, jer su oni pred Bogom zaduženi da nas poučavaju Božjem putu i oni su nam naš duhovni primjer (Matej 20:25-28; 1.Petrova 5:1-4). Nadalje, naša poslušnost treba biti u strahu Kristovu (Efežanima 5:21; 1.Petrova 5:5-6).

Konačno, mi kao kršćani trebamo pod svaku cijenu izbjeći pripadnost i članstvo bilo kojoj bezbožnoj ili svjetskoj organizaciji ili ustanovi koja jasno proturječi kršćanskoj duhovnosti (1.Korinćanima 6:14-18). Kršćani ne smiju pripadati bilo kojem tijelu ili organizaciji koja isključuje svoje zajedništvo s Kristom, predanost i odanost Kristu i Njegovoj nauci (Ivan 17:21-23).

U Bibliji su opisane vrline dobrog i mudrog upravitelja Štedljivost i jednostavnost su vrline i čast – suprotno tome je porok i otpad, a razmetanje je u Bibliji izričito zabranjeno (Matej 6:19-23; Izaija 55:2).

Život po volji Božjoj je trijezan život, a on zahtijeva mudrost i štedljivo korištenje naših prolaznih i vremenitih blagoslova koje uključuju naše vrijeme, talente i novac.

Kao dobri upravitelji, mi smo pozvani da se mudro ponašamo i koristimo vrijeme u ovim zlim danima (Efežanima 5:15-16, Kološanima 4:5). Prioritet nam je kao mudrim upraviteljima više se zalagati i brinuti za ono što je vječno, gdje moljac i hrđa ne nagrizaju, a lopovi ne potkradaju, nego za ono zemaljsko i prolazno (Matej 6:19-20; Luka 12:33).

Naše slobodno vrijeme treba biti u zajedništvu s vjernima, a ne bezbožnima, ono treba koristiti za osobnu izgradnju i/ili izgradnju tijela Kristovog (2.Solunjanima 3:6-13; 1.Timoteju 5:13).
Takvo zajedništvo je ispunjeno i blagoslovljeno zajedništvo koje nam je od koristi, jer nam koristi za duhovnu izgradnju.  Svaki naš rad i nastojanje treba biti na čast i slavu Božjem Svetom imenu (1.Korinćanima 10:31).

Kao dobri upravitelji trebamo u potpunosti koristiti naše duhovne darove, talente i sposobnosti za izgradnju i unaprjeđenje tijela Kristovog (Rimljanima 12:3-8; 1.Korinćanima 12:1-31; Efežanima 4:11-24; 1.Petrova 4:9-11) kao i prirodne talente za slavu Božju (Matej 25:14-30).